Uglavnom linkovi: Palestina/Izrael, Bolivija, besplatno obrazovanje
Linkovi Palestina/Izrael:
Mike Odetalla – To Be a Palestinian
This, you begin to understand is the byproduct of the many decades of occupation, colonialism, and brazen policies to keep your people down, desperate, and broken. You begin to feel your loneliness in this world, to understand that the rest of the world doesn’t know of your plight or simply doesn’t care. You watch television images of your tormentors, living but a few kilometers away, enjoying the very life that they deny you. Your life, home, land, and history continue to be stolen, destroyed, and expropriated by others in an endless campaign to erase „Palestinian“ from the land whose very soil, is mixed with the blood, sweat, and tears of your ancestors, and no amount effort will ever “cleanse” the land of the traces of its rightful owners! While the world at large, including those that count themselves as your “brothers” in the Arab world, make yet another proclamation, statement, and preach about freedom and justice, they collude with your tormentors to imprison, starve, and oppress you in everyway possible: setting aside the very Conventions, laws, and acts of human decency that they espouse, as if those things are meant to apply to everyone, BUT those that happen to born Palestinian! Food, a basic human need for survival, is now a “luxury” according to your oppressors, and should you happen to make too much noise about your situation, then the “dogs of war” are unleashed to kill and destroy at will, with no actual regard for your life and those around, be they young or old, as total and barbaric destruction is once again the answer to your cries for freedom, justice, and dignity, for “being Palestinian” in their eyes and the eyes that grant them unconditional support, makes you a “child of a lesser God”, thus negating your basic human rights…
Ostali linkovi (Bolivija i tekstovi o pravu na besplatno obrazovanje sa Slobodnog filozofskog):
Sembrando temor
Las dictaduras militares, apenas interrumpidas con fugaces gobiernos democráticos, duraron hasta octubre de 1982, cuando se restableció y consolidó la democracia. Volvió la libertad, regresaron los exiliados. El miedo a ser detenido, apresado, desterrado o perseguido por pensar diferente había desaparecido. Cada uno podía decir lo que quisiera sin tener que pensar dos, tres o diez veces para hacerlo. Era la primavera democrática. Ahora, con preocupación advertimos que pensar diferente al Gobierno, a sus ministros o a las organizaciones sociales que los respaldan puede ser otra vez peligroso. Ahí están los casos de Víctor Hugo Cárdenas, al que le quitaron su casa y agredieron a su familia; de Marcial Fabricano, a quien sus hermanos comunitarios, por cuyos derechos dirigió una sacrificada marcha, lo flagelaron como en las épocas de la esclavitud; del propio Román Loayza, al que amenazaron con no dejarlo entrar a su comunidad porque expresó estar decepcionado con la política gubernamental a la que ahora se opone después de haber sido uno de sus más importantes mentores. Las amenazas generalizadas que se ciernen sobre la sociedad, sin precisar qué personas son responsables de determinados delitos; las medidas que contrarían principios básicos de los derechos fundamentales, como el decreto de confiscación e incautación de bienes a quienes resultaren sospechosos de financiar o apoyar a presuntos terroristas o separatistas, dejando la calificación de la ilegalidad al arbitrio de un fiscal acusador; el juicio a este diario por “desacato”, término que es calificado por la Comisión Interamericana de Derechos Humanos como atentado “contra la libertad de expresión y el derecho a la información”, son mecanismos utilizados para sembrar un miedo en la sociedad del que los bolivianos nos habíamos olvidado y que se levanta como un fantasma para sembrar temor.
“Muera la ‘media luna’”
El presidente Morales, que encabezó la marcha por la paz en el mundo, promueve la “guerra interna” (guerra política); un año se declara “humanista” alejado de derechas e izquierdas, y el siguiente se declara marxista socialista comunista; que habla por la unidad de los bolivianos y crea enemigos políticos; que ataca a los separatistas y alienta la división y confrontación, en una inadecuación entre lo que se dice y lo que se hace, es la medida de la penosa situación psico social por la que atravesamos.
Knjiga dojmova: Tekst podrške Gordane P. Crnković (Sveučilište u Seattleu, Washington)
Kako obrazovanje izgleda u SAD-u i kakvoj budućnosti zapravo teže tzv. „naši“ političari i njihove prikrpe iz medijskog prostora koji za korporacije i bogatu klasu građanima žele podmetnuti privatizaciju i deregulaciju svega što postoji.
U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do promjena i u financiranju sveučilišta s jedne strane i u financiranju studenata s druge. Sve je manji udio novca koji dolazi od strane Federacije i države, a sve veći onaj koji dolazi od strane korporacija i studentskih školarina. U isto je vrijeme podrška studentima smanjena pa je time promijenjen odnos između kredita i bespovratnih stipendija – sve je više kredita, i to sa sve većim kamatama, a sve manje stipendija. Neki od mojih talentiranih i vrlo marljivih studenata zbog nakupljenih su dugova posve odustali od studija. Drugima pak treba oko osam do devet godina da završe studij. Naime, studenti koji primaju financijsku pomoć obično uz studij, kako bi ispunili uvjete za dobivanje te financijske pomoći, moraju i raditi. Prije petnaestak godina moji su studenti radili deset do petnaest sati tjedno dočim sada, e da bi mogli držati korak s rastućom cijenom studiranja, rade oko dvadeset pet, trideset, pa čak i četrdeset sati tjedno, što naravno uvelike produžuje trajanje studija: umjesto uobičajena dva ili tri kolegija po kvartalu, često mogu upisati samo jedan.
Nezavisna studentska inicijativa: OTVORENO PISMO JAVNOSTI 24. svibanj 2009.
Objašnjenje o razlozima obustave blokade do daljnjega i najava nastavka borbe za besplatno obrazovanje:
Odluka o obustavi blokade nije ni čin kapitulacije ni odustajanja. Nije ni čin tobože dugo odgađanog otrježnjenja i pristajanja na zadanu političku i društvenu nemoć koja nam se od prvoga dana servira pod formulom o nužnosti pristanka na postojeće stanje stvari, makar ono podrazumijevalo ukidanje fundamentalnih prava mimo javne rasprave i volje većine. Odluka o prekidu blokade taktička je odluka, a ne odustanak od zahtjeva zbog umora ili rezignacije. Ako smo se čega doista umorili, onda su to prije svega samovolja i cinizam nadležnih koji su do trenutka blokade važili kao „demokratska normalnost“ i jedina moguća stvarnost. Blokada je čin odbijanja pristanka na takvu logiku. Ona je prvi poduzet korak u borbi koju ćemo voditi i dalje. … Činjenica da zahtjev za besplatnim obrazovanjem nije ispunjen prije svega je optužnica protiv svih onih čiji je nominalni mandat služiti općim interesima, ali to ne čine. Otvoreno odbijanje da jamče ostvarivanje prava o kojemu su dužni skrbiti, jasno pokazuje do koje mjere su se udaljili od smisla svoga mandata. Javni službenik koji ne služi javnome interesu iznevjerava i zloupotrebljava svoj mandat. Naše akcije, dosadašnje i buduće, predstavljaju jasno odbijanje da takvu zlouporabu prihvatimo kao samorazumljivu normalnost.
Intervju s Rastkom Močnikom: Studenti pronašli inovativnu formu direktne demokracije
Studenti su pokrenuli bitno pitanje strateške i dugoročne orijentacije društava na periferiji. Jer ako mi uvedemo privatno školstvo i ako se školstvo počne plaćati, to znači dugoročno prihvatiti neokolonijalnu situaciju. Za naša društva to znači da se neće moći ravnopravno uključiti u svjetsku podjelu rada, i da će ostati na periferiji. Naravno, neoliberalni argument glasi da ćemo tek onda dobiti dobru selekciju, izvrsnost, kriteriji moraju postojati da bi bili dosegnuti, itd. Ali u širem društvenom kontekstu to funkcionira drugačije. Komercijalno školstvo po definiciji ne može zahvatiti cijelu populaciju, što znači da toliko i toliko ljudi ostaje van sistema. Ekonomski gledajući, to znači da korištenje svih potencijala nije optimalno, a to si, mi u malim i siromašnim društvima, ne možemo priuštiti. Drugo, komercijalizirano školstvo neminovno reproducira klasne razlike. U liberalnom žargonu govori se da ako je netko vrijedan uspjeti će, ali to samo znači da taj netko može prijeći u društvenu elitu i da je klasna reprodukcija otvorena, ali klase ostaju. A postojanje elita i klasnih razlika polarizira cijelo društvo. Kad ljudi znaju da zbog toga što su im roditelji siromašni ne mogu studirati, to toliko demoralizira dio društva da se nužno stvara margina i da se formiraju grupe mladih ljudi koje nemaju perspektivu i koji će se, prije ili kasnije, početi baviti kriminalom, pribjegavati nasilju, postati apatični i nezainteresirani, pa opet gubimo ionako male društvene resurse i potencijale. Drugo, kako se u takvom okruženju osjećaju privilegirane i vladajuće klase? One se plaše tih masa koje su pune resentimana, iz kojih može prokuljati bijes. Sve je to jako dobra baza za populizme, fašizme i sve ove pokrete jeftinih rješenja. Komercijalizacija truje društvene odnose. Pošto smo mi dugo živjeli u egalitarističkom društvu, ne prepoznajemo uvijek tu opasnost.
Viktor Ivančić: POZDRAV ZASTAVI
Konsenzualna potpora demonstrantima, dok ovi pljuju u lice vladajućem poretku, tako može imati samo jedno logički održivo objašnjenje: fantomska sila, nikome vidljiva, vlada Hrvatskom, namećući okrutni neoliberalizam i autokratski način odlučivanja čitavoj naciji, a posebno aktualnoj vlasti. Četiri i pol milijuna uvjerenih socijalista, na čelu sa svojim demokratski izabranim prvacima, trpi bezdušnu kapitalističku čizmu koju im je nametnuo Nepoznat Netko. Hrvatska je u raljama nevidljive strahovlade. Fikcija koja upravlja životima hrvatskih građana toliko je realna da osjećaju kako im iz dana u dan drobi kosti – ako nemaš para, bit će ti uskraćeno zdravlje, znanje, elementarna sigurnost i život s minimumom dostojanstva. Naravna stvar, imamo posla s bliskom povezanošću vještine politike i vještine odnosa s javnošću, toliko bliskom da se cjelokupna funkcija politike svodi na odnos s javnošću. … Taj refleks, kao izraz potpunoga neshvaćanja onog što se uistinu zbiva, skoro da ima paradigmatski okus, jer upravo je metoda najzdravija novost koju donosi blokada hrvatskih sveučilišta. Jednim naizgled nedemokratskim činom kao što je zauzimanje obrazovne institucije, studenti su uspjeli razgoliti protudemokratsku narav tzv. demokratskog poretka, izvesti na čistinu sustav koji će svaku glupost, nepravdu ili gadost braniti s pozicije svoga “upisanog” demokratizma. … Depersonaliziranim javnim nastupom, organiziranjem studenskoga plenuma koji svakodnevno zasjeda, odbijanjem isticanja delegata ili karizmatičnih vođa, nepristajanjem na pregovaračka natezanja i trgovine, djevojke i mladići s Filozofskog fakulteta demaskirali su laž tzv. predstavničke demokracije koja se, nakon provlačenja kroz stranačke i međustranačke mašine, manifestira kao autoritarni model. Spomenuti Ranciere, inače, smatra da se “državna moć i moć bogatstva sve više ujedinjuju u jedno jedino učeno upravljanje tokovima novca i naroda”, pa stvarna demokracija nije oblik vladanja koji će opsluživati te dvije sile, nego upravo suprotno: “djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima”. … Ako vam je teško pojmiti ta pravila igre što proizlaze iz nagona za vlašću, zamislite nešto dovoljno bolesno i dovoljno arogantno – zamislite, na primjer, nogometnu momčad sastavljenu od predstavnika državne oligarhije koja istrčava na teren sa zadaćom da navija za publiku. Takav je cinični manevar moguć samo uz jasnu svijest o postojanju ograde s bodljikavom žicom koja odjeljuje travnjak od tribina. Dobro, ograda možda nema bodljikavu žicu, nego metalne šiljke ili ukrase u obliku glasačkih kutija, ali nije stvar u tome da se ona opiše, nego da se sruši.
Eduardo Rózsa llegó a Bolivia 25 días después de posesión de Evo
Predsjednik višestranačkog parlamentarnog povjerenstva koje istražuje navodni „terorizam“ („separatizam“, „pokušaj ubojstva bolivijskog predsjednika“ ili što već sve ne i njihovo financiranje) u Boliviji César Navarro iz Moralesove stranke MAS tvrdi da je prema izvještaju s podacima o njegovim navodnim putovanjima avionom, Eduardo Rózsa-Flores pod pseudonimom Jorge Hurtado Flores između 16. veljače 2006. (kad je navodno prvi puta doputovao u Boliviju) i travnja 2009. oko 70 puta avionom putovao unutar Bolivije i iz Bolivije za različite destinacije u inozemstvu. Međutim, postaje nejasno zašto bi Eduardo napravio snimku o svom odlasku u Boliviju za slučaj da mu se nešto dogodi tek u rujnu 2008, ako je cijelo vrijeme svako malo bio u toj zemlji.
Prema tvrdnjama bolivijskih vlasti ovo su neki od datuma i destinacija putovanja Eduarda Rózsa-Floresa pod lažnim identitetom Jorge Hurtado Flores unutar i iz Bolivije:
16 febrero 2006 Santa Cruz-La Paz
17 febrero 2006 La Paz-Cochabamba
19 febrero 2006 Cochabamba-S.Cruz
02 abril 2006 La Paz-Sao Paulo
18 abril 2006 Sao Paulo-Santa Cruz
18 abril 2006 Santa Cruz-La Paz
19 febrero 2007 Santa Cruz-Madrid
12 abril 2007 Santa Cruz-Buenos Aires
16 abril 2007 Asunción-Santa Cruz
30 mayo 2007 La Paz-Buenos Aires
12 junio 2007 Buenos Aires-La Paz
02 julio 2007 Santa Cruz-Miami
22 julio 2007 Miami-Santa Cruz
25 julio 2007 Salta-Santa Cruz
09 agosto 2007 Miami-Santa Cruz
04 noviembre 2007 Sao Paulo-Santa Cruz
Mislim da bi mađarske vlasti trebale dati svoju potvrdu ili demantirati da je Eduardo u to vrijeme izbivao iz Mađarske. Također možda postoje drugi svjedoci koji su ga u to vrijeme vidjeli na drugim lokacijama, kao i zabilježeni podaci o tome kad je bio u Hrvatskoj tijekom tog perioda? Obzirom da se kao jedna od destinacija na koje je putovao navodno pod lažnim identitetom spominje i Miami u SAD-u (za što je vjerujem potrebno imati i vizu, onda na lažno ime?), to bi značilo bilo da je moguće da se to odvijalo uz pristanak i znanje vlasti i obavještajnih službi SAD-a ili da bolivijske vlasti opet izmišljaju gluposti, pa bi stoga provjera ovih informacija bila tim važnija. Zanimljivo i da su objavljeni samo podaci za do 04. studenog 2007.
