“Lako je osuditi, treba oprostiti. Veliki su ljudi koji oprastaju”.

Budna sam sacekala novi dan. Samo, znala sam da za mene nema niceg novog, niceg bolje. I jos sam nesto znala tog novembarskog jutra, nesto sto se tiho uvuklo u kucu, znala sam sasvim sigurno da je dolazio kraj. Kraj izmedju tebe i mene. Umiranje je pocelo. Umiranje bez agonije i suza. Umiranje bez mrtvaca.

Neprestano sam trazila: zasto i kada? Da li je to bilo onog dana kad sam shvatila da za tebe predstavljam samo nekoliko minuta razonode. Mozda onog dana kad nisi dosao na sastanak zbog “odlaska na selo”?

Nisam sigurna ali umiranje je pocelo. Znas li kako umire ljubav? Otkrila sam to prateci zbivanja na tvom otvorenom, zivom licu. Najprije ti je pogled bivao sve jednolicniji, bez sjaja, bez iskri. Ruke mirne, bez magneta koji privlaci i opija dodirom. Glas ti je postao hladan.

Jos se sastajemo. Jos zelim da primim svaku tvoju rijec kao cistu i potpunu istinu. Jos zelim da ti se ponekad predam. I jos uvijek te volim. . Pa zar je vazno onda gdje si bio juce???

Oprastam, jer samo to i mogu. Jer samo to i moram, zbog sebe, zbog naseg malog Igora. . .

Helence

5:57 am CROHR