Hoces li zaplakati kad me ne bude vise? I, hoces li doci da me ispratis na poslednje putovanje?

Sama sam. . . Povjeravam ti se kao nekad. Kao prije. Razgolicujem se do dna odvratnosti i bacam ti u oci istinu za koju ne znam hoce li te zaboljeti. Znam samo jedno: MENE BOLI!!!

Godine su pred nama. ja nisam vise placljiva djevojcica od sesnaest godina. Ne plasim se vise grmljavine i ne lacem kad ruze pocnu da umiru. Bacila sam svoju najdrazu lutku. Ni smijesni pajac vise nije na mom krevetu. Ne razgovaram sa vlatima u polju i ne placem vise u tvom narucju.

Ti si obukao odijelo. Ne nosis vise blijede farmerice. Ne kupujes sendvice na uglu. Ti se sada hranis u skupim restoranima. NE i tebe ne bole noge od pjesacenja. Ti se vozis u svom novom, sjajnom automobilu.

Ja sam se juce prodala! Da, da! P R O D A L A !!!
Prodala sam svoju dusu i svoje tijelo za prljavi novac. Gnusaces se znam. A hoces li se zapitati je li tvoj sin kojeg si se jednom podlo odrekao, plakao zato sto je gladan? Ne, neces. Ti nisi nikada bdio nad njim. Ti nikada nisi cuo kako tuzno izgovara rijec: TATA. Ti si ga se odrekao i prije nego sto se rodio.
Sjecanje je suvise bolno. Niz lice se kotrljaju suze.

Hoces li zaplakati kad me ne bude vise? I, hoces li bar onda sina prigrliti?!

Helence